HKPD Matija Gubec Tavankut

Literarna sekcija

Iz arhiva društva

Čuveni po nečuvenim stvarima
Možete me kastrirati, ali ne možete me natjerati da uživam u tome
Tomislav Žigmanov Iza efemerija svakodnevlja (Prilog fenomenologiji raspadanja), Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2002. (prvo izdanje u vlastitoj nakladi, Subotica 2001.)

Boris Beck

Kada tko piše standardnim hrvatskim izvan Hrvatske, uvijek je zanimljivo tko i zašto; kod Tomislava Žigmanova zanimljivo je još i što i kako. Njegove metaforične minikolumne pisane devedesetih za subotički dvotjednik Žig ne dodaju samo još građe za fenomenologiju našeg raspadanja nego su i poučno štivo za sve koji se ćute nesnađenima (to se najviše svidjelo Ivi Žaniću, autoru drugog predgovora knjizi), za sve koji su sablažnjeni bludom samokastriranja (to se pak posebno svidjelo autoru prvog predgovora Krunoslavu Pranjiću), za sve koji su upoznali sveprisutnu aroganciju, sebeljubnost, razvlast strasti, dominirajuće gospodarenje, osionu nadmenost i lažni osjećaj nadmoći, za sve koji kronično i dalje gube. Živite li sa značajnim beznačajima, u predmodernom svijetu (a ne postmodernom), hodate li bauljavo do nacionalno i civilizacijski suvremenog, a sve to u društvu onih koji su čuveni po nečuvenim stvarima? Onda ste u svijetu Tomislava Žigmanova. On je doduše u tom svijetu s druge strane: strpljivo je čekao da tenkovi, vraćajući se u subotičke kasarne, unište i drugu stranu ceste - ciklus uništenja je završen, rasap se vratio kući. Dok je gledao potpisivanje dejtonskog braka (i to braka čak tri muškarca, a ne samo dva koliko se u nas traži - opaska moja), ironični je autor zahvalio Bogu za svjedoke. Iako ne piše nikad izravno o sebi, nego obvezno govori u prvom licu množine, vrijedi zabilježiti što misli kakav sve jezik može biti: znanstven, mitski, ozbiljan, tužan, strastven, sjetan, hrabar, nezainteresiran - sve te osobine, osim ove zadnje, lako možemo naći u njegovim tekstovima (i još mnogu drugu). Više na:
http://www.zarez.hr/85-86/z_info.htm

Izbor iz suvremenog hrvatskog pjesništva u Vojvodini u "Vijencu"

U jubilarnom, 400. broju književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost "Vijenac", koji izdaje središnjica Matice hrvatske u Zagrebu, objavljen je izbor iz suvremenog hrvatskog pjesništva u Vojvodini.
Izbor otvara uvodni esej "Možda su ljepša nadanja" Tomislava Žigmanova, publiciste i ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je i autor izbora. S naslovom "Budi svoj", izbor donosi pjesničke ostvaraje 18 autora iz Vojvodine - Fides Vidaković, Lazar Merković, Josip Temunović, Marko Vukov, Matija Molcer, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Branko Jegić, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Ilija Žarković, Lazar Francišković, Marko Kljajić, Mirko Kopunović, Ante Vukov, Zvonko Sarić, Blaženka Rudić i Tomislav Žigmanov - i to pisane kako na standardnom hrvatskom tako i na mjesnim hrvatskim govorima.
Cjeloviti tekst uvodnog eseja Tomislava Žigmanova možete pročitati na internetskim stranicama "Vijenca", gdje također možete pronaći i pjesničke uratke vojvođanskih pjesnika pod naslovom "Budi svoj" i Pjesme na manjinskim hrvatskim govorima


TAVANKUTSKI LITERARNI KRUŽOK - TALK

Tavankutski literarni kružok - TALK počeo je s radom 1991. godine. TALK je organizirao više priredbi - predstavljeni su pjesnici, članovi sekcije Zdenka Kovač, Petar Vuković i Tomislav Žigmanov, organiziran je I. skup o bunjevačkoj usmenoj književnosti, predstavljena je knjiga "Filološki ogledi" prof. mr. Josipa Buljovčića i organizirao je i druge priredbe.

Tomislav Žigmanov - BUNJEVAČKI BLUES
23. travnja 2003. u 18,00 sati u Palači Matice hrvatske, Zagreb, Strossmayerov trg 4

Matica hrvatska i Udruga za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba predstavile su 23. travnja zbirku poezije Tomislava Žigmanova Bunjevački blues. Okupljene je u ime Matice hrvatske pozdravio Krešimir Blažević, koji je istaknuo kako je blues glazba u kojoj se isprepleću teške emocije i radost, u kojoj ima sjete i tuge, ali i čistih harmonija, koje pokazuju da svjetlosti uvijek i svagdje ima, pa tako i u Bačkoj. O zbirci je potom govorila mr. Sanja Vulić, koja je naglasila kako u književnosti hrvatskih subetničkih zajednica na srednjoeuropskom prostoru posljednjih desetljeća dolazi do odmaka od tzv. angažirane književnosti, do odstupanja od tradicionalnih tema vezanih uz usku subetničku zajednicu, a Tomislav Žigmanov upravo je jedan od predstavnika te nove generacije. On prihvaća suvremeno, a istodobno ostaje vezan i za svoju zajednicu, na što upućuje već i sam naslov zbirke, u kojoj je uspješno spojio tradiciju i suvremenost. Kao posebno zanimljiv istaknula je jezik na kojem piše, a koji se zasniva na mjesnom govoru. Poezija je to, kako je rekla, koja se kvalitetom uklapa u suvremenu hrvatsku književnost. Prof. dr. Krunoslav Pranjić za zbirku je rekao da donosi nesvakidašnje štivo. Naslovom upućuje na nešto lokalno, folklorno, a zapravo je sofisticirano i suptilno, temama aktualno i globalno i lokalno. Na kraju autor je zahvalio svima koji su pomogli da zbirka izađe. Knjiga je zajednički projekt i njegovih suradnika Antuna Rudinskog, arhitekta i restauratora, koji je uz svaku pismu, kako on kaže, napravio i ilustraciju, i Zlatka Romića, koji je izradio rječnik danas manje poznatih riječi. Cilj koji je imao pišući ovi knjigu, na starom jeziku, bio je prikazati suvremen bunjevački život obilježen boli, u kojem više nema romantike, nema snaša ni salaša, niti ikavice.
http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/blues?OpenDocumen

Predstavljena knjiga Prid svitom - saga o svitu koji nestaje

Najnovija knjiga književnika, esejista i filozofa Tomislava Žigmanova " Prid svitom - saga o svitu koji nestaje", predstavljena je 25. siječnja 2009. na Čikeriji, mjestu koje je po prvi puta u svojoj dugoj povijesti postalo mjestom objave upravo spomenute knjige. U dvorištu salaša broj 268, velikom broju posjetitelja, među kojima su mnogi po prvi puta došli na Čikeriju, u okviru prvog Prela prikazan je i dokumentarni film o Kati Stantić, ženi koja je posljednja živjela na tom salašu, te iz knjige ekranizirana pripovijest .
Prema riječima Žigmanova, Čikerija je simbol rastakanja, nestajanja, gubitka prostora u kojem se na određeni način živjelo, a kroz svoju je knjigu, kao vjerojatno posljednja generacija koja to može zapisati, želio sačuvati sjećanja na život u ovom mjestu...
Više...

Saga o Bunjevcima

Prid svitom - saga o svitu koji nestaje prozno je djelo Tomislava Žigmanova pisano na bunjevačkoj ikavici. U današnje vrijeme, kada se ona profanirala gotovo do besmisla - napisi na njoj su, naime, prepuni književno minornih sadržaja, a jezična inkompetencija autora dodatno izopačuje ljepotu ovoga govora, čime ovi uradci predstavljaju ruženje jezika i svita - Žigmanov je rabi za sredstvo vlastitoga književnog izražaja i pokušava joj vratiti izgubljeni dignitet.

Knjiga sadrži deset monologa - u pet su likovi žene, a u pet muškarci - u kojima se donose isječci sudbina ovdašnjih ljudi, sudbina običnih ljudi čiji su životi visoko zatomljeni, ljudi iz puka za koje se malo tko ikada zanimao i o kojima do sada gotovo nitko nije pisao. Sudbine, utopljene u ne malu tragiku bunjevačkog hrvatstva na sjeveru Bačke, na ovaj su način izašle iz sfere privatnosti i obiteljskih naracija i zadobile status javnosti, što nikada ranije nisu imale. Na simboličkome planu, pak, ti se monološki isječci izvrsnim čine kao odraz bunjevačkih, pomalo divljih, asocijalnih, otočkih, to jest salaških egzistencija, slabih socijalnih veza i kohezija i, ne na koncu, njihove prevelike introvertiranosti i krhkosti dijalogiziranja. Upravo stoga djelo završava dijalogom u kojemu se "omekšava oštra crta tragičnosti monoloških likova i u kojemu se dokončavaju njihove životne priče, a međusobno snaženje Lozike i Tome u pomirenosti sa životom, ljudima i Bogom cijelu zbirku natapa sjetom" (Snežana Ilić).

Cijela ta prozna konstrukcija zapravo izgleda poput čudnog kaleidoskopa - tek okvir pukih slučajnosti drži ih povezane u cjelini, kao što je uostalom često bivalo tijekom povijesti, a i danas je, u njihovom narodnosnom životu. A gore spomenuto osobito vrijedi kada je u pitanju muka Bunjevaca - tragika je ovdašnjeg čovjeka skoro posve (bivala) u privatnosti, dijeli(la) se maksimalno u obiteljskim krugovima, za nju je znao najčešće samo najuži krug znanaca. Zašto? Zato što Bunjevci nikada nisu imali vlastitu ustrojenu javnost gotovo ni u jednom segmentu, što je onda uvjetovalo sljedeće: životi su im se odvijali bez da su na neki suvremeni način bili tematizirani. Zato je i naslov djela Prid svitom! Pri tomu se autor namjerno igra i sa značenjem riječi svita - ona znači i drugi red ljudi oko moćnih - kako bi stalno držao otvorenom i činjenicu njihovog servilnog držanja.

Po tako širokom konceptualnom zamahu, Žigmanovljevo djelo liči na svojevrsnu sagu o Bunjevcima! Autor ponovno namjerno ostavlja značenjsko dvojstvo u podnaslovu - saga, kao otužni a snažan miris propadanja, rastakanja, i saga, kao usmena narodna predaja ili umjetnički transponiran prikaz donekle neobičnih, često od viših sila usmjeravanih, ljudskih sudbina. Ravnajući se ovim drugim značenjem sage kao pripovijesti vezane za tlo, podneblje, autor svjesno, romantičarsko programatski, natapa tekstove lokalnom bojom - od toponimskih do etnografskih obilježja, kako bi ih i faktografski čvrsto zakovao za ovaj prostor, prostor koji je davno izgubio veći broj sadržaja koji se opisuju. Tako postavljeno i realizirano, Žigmanovljevo djelo predstavlja kaligrafski profinjen zapis o tome svijetu i jeziku, svijetu i jeziku koji su uveliko nestali.

Kontakt e-mail: prid.svitom@gmail.com

O prvoj bunjevačkoj sagi napisali su:

Kroz razgovor Lozike i Tome, u tom jedinom dijalogu koji se nalazi na kraju ove zbirke monologa, Žigmanov nedvosmisleno određuje smisao svoje proze. Ta proza nije ni plećka, ni graja, ona je divan u kojem se ono što je od egzistencijalne i povijesne važnosti za pojedinca i zajednicu Bunjevaca-Hrvata iznosi pred književnu javnost, odnosno, kako sam naslov, kaže prid svit. Iz izuzetnog i vrlo promišljenog nastojanja da se ono skriveno i potisnuto artikulira, otme nijemoj tjeskobi i zaboravu, Žigmanov se koristi fikcijom, pisanom riječju, da bi nam predstavio glasove, govor, sudbine i osobnosti onih koje je životna stihija - točnije siromaštvo i usamljenost, vezanost za zemlju i salaš - držala na velikom odstojanju od centara kulturnog stvaralaštva i refleksije, dakle upravo od mogućnosti takvog pripovijedanja kakvog se poduhvaća autor. Iako se ova zbirka na prvi pogled nadaje kao niz samostalnih monologa, sam proces čitanja otkriva nam autorovu potrebu naznačavanja konkretnih i kulturnih povezanosti ispripovijedanih sudbina, i u ključnom obratu na kraju, potrebu za revitaliziranjem osjećaja zajedništva među tim jedinkama i stvaranjem kulturnog prostora (svita) u kojem bi se stvarni problemi te zajednice u nestajanju mogli dijalogizirati, umjesto da ih se šutke mete pod krevet.

Neven Ušumović
, književnik, Subotica/Umag (Srbija/Hrvatska)

Tomislav Žigmanov napisao je još jednu potragu za nacionalnim identitetom u prostorima gdje se bunjevačkom ikavicom označava ona razlika koja se ne smije i ne može tako lako zaboraviti. Autorova energija okupljena oko priča u zbirci Prid svitom kreće se iz naroda za narod tragajući za onim zanimljivim, sretnim i tragičnim zbivanjima u svakodnevlju koje će se, kada budu zabilježene, prenositi generacijama. O njima će se divaniti. Priče kao da slijede onu narativnu nit koju je u Ženskim udesima naznačio Živko Bertić kroz pogled ženskih likova i njihovih, najčešće tragičnih sudbina. Te čuvarice kućnoga praga (Veca, Krista, Ema, Janja, Manda) i u ovoj sagi o svijetu koji nestaje ispričale su živim, uvjerljivim jezikom onu malu povijest jednoga naroda ne poričući pri tomu osobne iskonske, ruralne ili varoške korijene. Afirmativan odnos prema tradiciji (opis bunjevačkih običaja, pjesme, narodni izrazi), boravak u zavičaju kao prostoru egzistencijalnoga užića, sentimentalnost duše koji izvire iz gotovo svakog opisanog prizora, okvir su kroz koji pripovjedač ispisuje rečenice pune pritajene strastvenosti i didaktičnosti. Priče su to o mogućim i nemogućim ljubavima, sramu i tuzi, nostalgiji i pamćenju, o Somborskoj kapiji, i Tavankutu. One govore o tome što znači biti drukčiji. Ustvari, to su priče o narodu samom koji se bori sa zaboravom, iznova ocrtavajući konture svoje razbaštinjene povijesti.

Helena Sablić Tomić
, sveučilišna profesorica, književna kritičarka, Osijek (Hrvatska)

Zbirka priča Tomislava Žigmanova Prid svitom - saga o svitu koji nestaje, povezanih završnim dijalogom u jednu cjelinu, na formalnoj razini funkcionira i kao roman. Ispisane jednim prelijepim jezikom, govornim jezikom bunjevačkih Hrvata, ove priče su svojevrsni hommage jednoj jezičnoj i civilizacijskoj mikrokulturi, jednoj od bezbrojnih Atlantida koje nestaju u gluhoj tišini globaliziranog svijeta. Međutim, Žigmanov se ne zaustavlja samo na ovome: njemu jezik nije sam sebi cilj. Jezik njegovih priča je funkcionalan, ne iscrpljuje se, znači, samo na sentimentalnoj razini. On je u funkciji priče, što je možda i najveća vrijednost ove knjige. Drugim riječima, ovo nije tek puko etnografsko štivo, bez obzira na plemenitost ciljeva koji stoje iza njega, nego punokrvna književnost i dostojanstven literarni spomenik svitu koji nestaje.

Josip Mlakić
, književnik, Uskoplje (Bosna i Hercegovina)

Žigmanovljeva monološko-dijaloška proza Prid svitom, pisana još svemu usprkos živom bunjevačkom ikavicom i s ambicijom da jezikom sačuva barem nešto od onoga što je stoljećima obilježavalo hrvatskog čovjeka s njegovih, po mnogo čemu, rubnih prostora, ponajmanje je neka spontana literarna iliti lingvistička stilska vježba, koliko, zapravo, duboko osviješteni i angažirani kulturni čin koji na posredan i književne prakse dostojan način obnavlja neka stara i otvara nova pitanja. Jedno od njih svakako je pitanje identiteta kulture i prostora te raznovrsnih kulturno-političkih strategija koje su pretendirale i pretendiraju na njegovo imenovanje, tj. osvajanje. A kako u osnovi nema bez-kulturnog prostora i kako problemi ne proizlaze iz kulture već njezine instrumentalizacije, u eri opće globalizacije i ništa manje delikatnoga trenda novoga regionalnog preslagivanja, pri čemu hrvatska kulturna matica još uvijek nije načistu čak niti u pitanjima vlastitoga pravopisa, Tomislav Žigmanov čini najmanje i najviše što može jedan pisac: jedno stanje pretvara u artefakt o kojemu se može misliti ovako i onako, ali jedno ne može: ne može ga se ignorirati!

Vinko Brešić
, sveučilišni profesor, Zagreb (Hrvatska)

Last update March 22, 2009 | About Us | Contact Us | © HKPD Matija Gubec Tavankut